 | |
 | |
| |
| |
 |
Opet moram tipkati, otvarati vam dušu, vjerojatno je lakše otvarati dušu potpunim strancima nego osobama koje susrećeš svakodnevno u svom životu. Mi ljudi, u to računam i sebe smo veoma čudna stvorenja, lako nam je posvadjati se s nekima nego priznati ono što boli, nego reći osobi toj što nam smeta, ranije ne kasnije kad se posvadjamo. Takav odnos ja imam sa svojim prijateljicama. U trenutku ljutnje kažu što misle o meni, ni trenutak ranije i svaki put sam ja ta koja tjera po svome, koja želi da se samo njoj ispunjavaju želje, uvijek sam ja ta koja je napustila njih, uvijek sam ja ta koja misli samo na sebe i nepoštuje druge. Govore li vam to osobe koje volite, za koje bi život dali, osobe za koje ste sve dali i sve mi pružili, govore li to osobe u trenutku kad znaju da vam je najteže da vam treba zagrljaj i mir, tišina koja vas okruzuje ljudima koje volite? Mene mnogi shvaćaju doslovno, čim kažem da želim mir i tišinu uvijek misle da želim biti sama, ne želim, ne želim više biti sama. Dovoljno je što sam bila sama 2 godine, bez ijednog trunka radosti, bez osmijeha, bez zagrljaja, samo tame i očaja. Zašto na ovoj glupoj ZEMLJI nema nijedne osobe koja će me shvatiti? Zašto uvijek shvate one loše riječi? Zašto mi govore ružne stvari kad se naljute, a znaju i same da to nije istina? Zašto me više vi s bloga shvaćate od osoba koje vidim stalno? Nemogu više, zašto uvijek moram zaplakati radi vas? Zašto ne shvatite da ništa ne radim radi vas, nego da vas imam kraj sebe kad moram neki korak napravit? Zar ne vidite da ste mi potrebni....zelim bar jednu osobu koja će me samo voljeti...Koja će obrisat ove suze i ovu bol...Obećajem bit ću dobra...Samo mi treba zagrljaj jer sve bi dala za njega u ovom trenutku...
aa srećo moja...
rekla si-"ako shvatiš značenje mojih riječi"... i shvaćam... ljudi su takvi-u trenutku ljutnje kažu što ne žele,poslije se kaju, ali ne može se vrijeme vratiti...znam da si duge dvije godine patila, i ne mogu ti reći koliko mi je žao zbog toga..nisi to zaslužila..i daa-puno je lakše otvoriti dušu strancima, nego osobama koje znaš, jer te osobe koje znaš mogu osuđivati, naljutit se na tebe ili tako nešto, dok su blogeri u svom malom svijetu, i savršeno kuže jedni druge...
Moji prijatelji, iako ih neizmjerno volim, često i mene naljute, rasplaču.. Život je takav, i to se ne može promijeniti.. Ali sretna sam jer znam da me oni vole, da su tu za mene bilo što da se dogodi... Nadam se da i ti to znaš za svoje... :))
Iako nismo fizički blizu za zagrljaj, primi jedan virtulni, i znaj da je seka uvijek tu-kad god ti treba... i u lijepim, ali posebno u teškim trenutcima.. Sve je lakše dok imamo jedna drugu... Jer ne kuže svi sve.. Rijetki su oni koji se skuže kao ja i ti...
Sekice najdraža, grlim i ljubim puno... Smile na to lijepo lice, i vidjet ćeš da će se i najveći problemi činiti manji.. :)) <3 [ tinky | 28.01.2010 u 18:43:58 ]
Srećo jel moram išta reći? Ako ti treba zagrljaj tu sam, ako ti treba potpora isto sam tu... zapravo što god da ti treba tu sam... Nisam savršen i normalno da te ne mogu svaki puta shvatiti ali dajem sve od sebe da u tome uspijem... To je sve što ja trenutno mogu, nadam se da je dovoljno... :) [ Zelleni (Neregistriran) | 29.01.2010 u 16:14:50 ]
naravno da sam i ja to doživio, ali znaš, ponekad sam i ja bio u zabludi glede svoje pravednosti. teško je biti objektivan prema sebi. ne, ne tvrdim da si i ti sada u zabludi, nego pokušavam malo gledati i iz drugog kuta jer ponekad naši prijatelji mogu biti u pravu, vjerovala to ili ne. [ inicial | 29.01.2010 u 18:29:25 ]
Draga Damo...
Shvaćaju oni Tebe... Samo ih malo "olušni"... [ Dezire33 | 29.01.2010 u 18:31:32 ]
P. S.
Pišem u mraku... pa griješim... Oslušni!
Pozdrav! [ Dezire33 | 29.01.2010 u 18:32:45 ]