~°?YeP/nOp?°~

• veljača 2012
• prosinac 2011
• studeni 2011
• rujan 2011
• kolovoz 2011
• svibanj 2011
• siječanj 2011
• prosinac 2010
• studeni 2010
• listopad 2010
• rujan 2010
• kolovoz 2010
• srpanj 2010
• lipanj 2010
• svibanj 2010
• travanj 2010
• ožujak 2010
• veljača 2010
• siječanj 2010
• prosinac 2009
• studeni 2009
• listopad 2009
• rujan 2009
• kolovoz 2009
• srpanj 2009
• lipanj 2009
• svibanj 2009
• travanj 2009
• listopad 2006

ned, 21.02.2010

* vRemeNsKA pRaŠina*

Tišina, tama, otkucaji srca tako bolni, nemogući probijaju se kroz svaki dio moga tijela, lagano, polako kao da brišu svaku bol,kao da ju želi produbiti kako bi nestala. Možda zamišljam si ako me bude dovoljno boljelo, mozda jednom i prestane. Jer ipak tako je i s ranama, prvo zabole jako pa onda prestaju. Pozeljela sam u ovoj gluhoj noći da i mene tako jako zaboli, da onda prestane. Vjerojatno mi je mozak već na rezervi kako bi moja majka rekla kad pričam ovakve gluposti. No ona sada spava, već je u snovima, dok ja nemogu zaspati. Ovih dana, ovih noći često se budim vrišteći, ili se jako trgnem iz sna. Nešto me stalno proganja, kida mi dušu, misli, sve me nešto vuće ka dnu hladnog i mračnog ponora. Bojim se sama za sebe, tako malene sitnice, tako bezosjećajne tjeraju me da otjeram osobe oko sebe, nije da to zelim, no kao da me nešto tjera. Ili mene osobe odbacuju ili ja njih i tako se vrti u krug. Žao mi je što ću mnoge razočarati od vas, navikli ste na ljepotu i njeznost ovog bloga, a sada jedino što vam mogu ponuditi su slomljeni komadići moje duše. Uzmite ju ili okrenite glavu. Budite ljudi ili bacite prvi kamen na mene, osudite mi. Ali i tko ste vi da sudite meni ako ne znate suditi sebi...Prije sam vjerovala u ljubav, više u nju ne vjerujem, ne zelim se čak ni boriti za nju, uzimam samo dio nje i pretvaram se da mi je to dovoljno. Ranjavam ljude pritom, okrutna sam i bezosjecajna. Mozda vas zato ne zelim kraj sebe jer u svom tijelu ne osjetim ljubav samo mrznju, jer osoba ne moze voljeti i mrziti, ja trenutno mrzim. Pretvaram se da sam sretna osoba, lazem druge oko sebe, stavljam masku svako jutro, drzim se da ne zaplacem,a u sebi vrištim kao i svaki put budeći se iz sna. San mi postaje javnost, okrutna javnost koja ide i ide, a ja samo stojim i ne vjerujem u ništa. Čak se ni ne trudim, kao da mi ništa ovaj život ne znači.  Ne zelim to nikome ne reći, zašto da uvijek budem ja kojoj je loše, kao da drugi nemaju dovoljno problema. Ovako je lakše istipkati svaki bolni dio tebe, izbaciti to iz sebe, lakše je nego se otvoriti drugoj osobi jer kome danas vjerovat. Sada ti je dobar, drugi dan ti okrene ledja. Onda upoznaješ novu osobu, zalječi ti rane, i onda ti okrene ledja. Vjerojatno te život time navikava da ojačaš ili kako da objasnim to, mozda nekom definicijom ili necim...Otpijam gutljaj cappucina, prolazi kroz mene, hladi mi grlo, znam da ni večeras neću tako lagano zaspati. Gdje je moja vjera nestala? Zašto se toliko bojim...osjećam toliki strah u meni, da pozelim protrčati kroz zid, udarati glavom u zid...jednostavno nestati...no nemogu zamislit svijet u crnilu...Ubijaju me misli, osjećam se kao neki poremećeni ludjak koji je zatvoren u nekom sebi nerazumljivom svijetu...Ludim li polako...Što se to dogodilo u meni da me donjelo na tako tmuran, tako okrutan razlog kad sam prestala vjerovati u sve...Što je zgazilo zadnje otkucaje srca...sto je ubilo ljubav u meni, nadu, vjeru....sto mi je okrenulo ledja i napustilo me...Proplakat će nebo...oči zelene boje...proplakat će zemlja....